|
|
nAme/nicK : aLLy
aGe : 16
moj msn :
crazyally991@hotmail.com
gRad : SB
MusiC : 2pac, Fort Minor, Lupe Fiasco, Thrill, SB reprezenta,Bow Wow, Ciara, Busta Rhymes, Timbaland, Linkin Park...i još mnogo toga...ali popis je predugačak...
fiLmoVi : Step Up,Step Up 2:The Streets, Honey, Zamjene, Najbrži i najžešći, Pirati s Kariba 1 i 2, Gone in 60 seconds, New York Minute, Opasne djevojke, Tokyo Drift...i tako ima ih puno...
ObožAvAm : svoje patike, široke hlače, hip-hop, glazbu, svoj grad, bicikl, role, knjige, filmove, proljeće, labello, košarku, capuccino,plišane žabe...
VoLim : svoje prijatelje i prijateljice, obitelj i sve ljude dobre volje, koji su ono što jesu i ne boje se biti drugačiji...
nE VoLim : dvolične i neiskrene ljude, koji su umišljeni i misle da su bolji od drugih, osobe koje osuđuju druge na prvi pogled...itd...
nAjdRažE b0jE : narančasta, ljubičasta, zelena...
Tako je malo potrebno da budemo sretni, i to malo nam uvijek nedostaje...(Ivo Andrić)
kada je djevojka tiha-misli na milijun stvari
kada djevojka ne reagira-duboko je zamišljena
kad te djevojka upitno gleda-pita se koliko ćeš još ostati pokraj nje
kada djevojka odgovri sa mnom je sve u redu-ima problema
ako te djevojka prodorno promatra-pita se zašto lažeš
kad djevojka spusti glavu na tvoje grudi-želi da zauvijek ostaneš kraj nje
kad te djevojka želi vidjeti svaki dan-sviđaš joj se
ako djevojka kaže volim te-ona to stvarno i misli
kada djevojka kaže nedostaješ mi-nikome na svijetu ne ne dostaješ kao njoj
Sometimes when I`m alone I cry
Cause I am on my own.
The tears I cry are bitter and warm.
They flow with life but take no form
I cry because my heart is torn.
I find it difficult to carry on.
If I had an ear to confiding.
I would cry among my treasured friend,
but who do you knowthat stops that long,
to help another carry on.
The world moves fast
and it would rather pass by.
Then stop and seewhat makes one cry,
so painful and sad.
And sometimes...
I cry
and no one carees about why. (Tupac Shakur)
Iz sna me budi poljubac nježni
i šapat blag.
Ruke ti pružam u zagrljaj
da te stegnem,
a tebe nema...
to je bio samo san !!!
"Zar gonjenima uvijek novim obalama,
U vječnu noć,ko bespovratni san,
U more ljeta bacit nije dano nama
Sidro bar na dan?"
(Alphonse de Lamartine:Jezero)
| < | kolovoz, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...Moja razmišljanja, moji snovi, sreća i bol, sve o mom izgubljenom svijetu...
Voljela bih da ne budem ono što sam mislila da bih trebala biti, ali kad sam već takva, dobro je što mislim da nisam ono što zapravo jesam...Mislim da sam tu načisto sama sa sobom.
TEST LJUBAVI
bLoG.hr
ForUm.hr
Monitor.hr
NeT.hr
iZvAn KoNtr0Le.com
SB strAnicA
Bsh0rTs
Ne znam...jedonostavno ne znam...gdje da počnem...ne znam što napisati...Iskreno, u zadnje vrijeme ništa ne znam. Prije je sve bilo crno i bijelo, bilo je jasno što je dobro a što loše...A sada je sve sivo i pitam se kad je sve postalo sivo. Kad se sve zakompliciralo i najbitnije od svega, zašto se zakompliciralo? Svaki dan pojavi se novo pitanje, a odgovori ne dolaze. Sve bih dala da mogu vrijeme vratiti unatrag, otići daleko u prošlost, u vrijeme kad su pitanja bila jasna i odgovori imali smisla. Nažalost, to nije moguće pa ostajem u stvarnosti, idem iz dana u dan u potragu za smislom. A taj smisao možda već postoji, samo ga ja ne vidim. Možda je smisao svega traženje, traženje sebe. No mene više nema, nema više one djevojke koja sam nekada bila, ona je jednostavno nestala. I pojavila se nova, neka meni nepoznata osoba. Možda sam prije bila bolja osoba, a sada nisam, možda je obrnuto. Ne znam, jednostavno ne znam. I sada se pitam, jeli ima sve to smisla?
Krenimo u obilazak nečega što zovem svojim životom iako u posljednje vrijeme kao da nije moj. Sve se odvija brzinom svjetlosti, ja ni ne uspijem sakriti oči od svjetla, ono je već tu. Nema vremena za razmišljanje, nema vremena za analiziranje samo za uživanje. Posljednjih nekoliko mjeseci dobre stvari nižu se jedna za drugom. Osmijeh i sreća moji su stalni pratioci.
Konačno sam stavila prave stvari na pravo mjesto. Možda mi ljubavni život nije na vrhuncu, ali gotovo je sa plakanjem i žaljenjem, razmišljanjem što je moglo biti. Ostvarila sam jedan od svojih najvećih snova, a to je vidjeti Pariz. I ne mogu opisati koliko me to promijenilo, koliko me to oživilo. Naučila sam cijeniti svaki dan života, jer svaki dan je doživljaj za mene. Nema više sakrivanja, još uvijek se bojim ali svakim danom sve manje. Konačno sam opet tu. Ne postoji jučer ili sutra, samo danas. Tu sam i laganim korakom postajem osoba kakva želim biti. I ovaj put, mislim da nema te sile koja će me spriječiti, ili možda ipak ima...
Sve je isto ali opet nekako drugačije. Uvijek je to bilo dio mene, ono što želim a ja to nisam shvaćala. Znam nije vam ništa jasno, nemate pojma o čemu govorim. E pa današnja tema je razlog što me više nema u blogerskom svijetu, što ne pišem postove, što ne posjećujem vaše blogove, što vam ne komentiram postove. Zanimljivo je kako za sve uvijek postoji razlog. Možda je trebalo vremena da odrastem, da shvatim da griješim ali sada je to vrijeme došlo. Vrijeme je da pokažem najbolje od sebe, da bez straha učinim sve da uspijem...a što iako ne uspijem, barem ću znati da sam pokušala. Znam da će boljeti ako saznam da sam samo prosječna, a ne odlična, ali neću odustati, ovaj put borim se do kraja. A tko zna što donosi sutra? I dalje vjerovatno ne kužite o čemu ja pa mislim da vam trebam reći. Prijavila sam se za nekakav natječaj, trebam napisati svoj završetak knjige na engleskom. Sve u svemu to je mi je prilika da spojim dvije stvari koje volim. Kad to ovako napišem zvuči jednostavno, ali ja sam se odlučila u potpunosti posvetiti tomu, i zato me neko vrijeme neće biti na blogu. Jer vrijeme je za neke druge stvari. Vrijeme je da krenem naprijed.
Uvijek sam se trudila, davala sve od sebe kako bi oni bili ponosni na mene. Ali nikada mi nije upućena pohvala ili podrška koju sam trebala. Nisam odustajala i dalje sam se trudila, ali ništa se nije promijenilo. Imala sam sve petice, bila najbolja u razredu u osnovnoj, a tata se i dalje prema meni ophodio kao prema glupači bez mozga. Onda sam krenula u srednju i rekla ovako više ne ide. Odlučila sam više ne biti dobra curica, dijete koje svi hvale osim roditelja od kojih je to najviše trebala, jednostavno sam odustala. Počela sam raditi ono što ja želim, a ne više ono što sam mislila da bi oni htjeli. Popustila sam u školu, i prestala im ugađati, i konačno sam bila sretna. Ali pogodilo me što oni uopće nisu primjetili promjenu, njima je i dalje sve bilo isto. Jedino sad su imali razloga za prigovaranje. Kad se samo sjetim od kolikih sam aktivnosti odustala jer me tata nije htio voziti na treninge ili zato što su mi rekli da nisam za to, a ja glupača povjerovala. I sad kad poželim nešt novo naučit, on kaže ne možeš ti to. Pozitivno u svemu ovome je što sam od malih naučila da sve što želim moram uraditi sama, da mi nitko neće pomoći. Ali to ne mjenja činjenicu da boli kad te mama ne podržava, a tata podcjenjuje. Iako sam sada jako sretna, jer sam postigla neke svoje ciljeve, i dalje zbog njih osjećam da nisam dovoljno dobra, da nikad nisam bila i nikad neću. I samo se nadam da će to jednog dana nestati.
Budimo realni 
. Konačno dolazi do izražaja moja snalažljivost jer inače ne bi bilo ovog posta. Ovo neće biti jedan od onih dubokoumnih posteva, tako svi koji se nadaju tome neka odmah slobodno odustanu od čitanja 
.Ovaj post je više kao nekakva vrsta zahvale za dane komentare pohvale, tako vam želim pokazati da mi oni puno znače. Ali neke stvari nisam dobro objasnila. Neke stvari bi se mogle krivo protumačit. Kao prvo nisam u nikakvoj depri ili tak nekom filmu, jednostavno ovaj blog zato i služi. Kad me uhvati depra, sve ispišem na papir, izrazim svoje osjećaje i razmišljanja u određenom trenutku i poslije je sve super. A nekad mi jednostavno dođe inspiracija i nema pretjerane povezanošću tih postova i mene. Još nešto, većina vas je vjerovatno primjetila da meni ne komentiraju prijatelji, i iz tog se može izvest samo jedan zaključak, a to je da ja nemam prijatelja. 
Ok, možda neki od vas to nisu pomislili, ali pretpostavimo da jeste. Pa žao mi je što ću vas razočarat, ali nikad nitko od mojih prijatelja neće komentirat ovaj blog. Razlog je jednostavan, oni ne znaju za ovaj blog. Imam ja drugi blog na kojem pišem bisere i razne gluposti. Određene stvari o meni nema potrebe da oni znaju. Pa to bi bilo to za danas. Uskoro će i novi postić, onako prožet manirizmom. 
A dotada sve vas pozdravljam i dođite opet. 
Zamislite život kao veliku zgradu s gomilom katova, i još više prostorija. Morate proći sve prostorije, krenuvši od dna da bi stigli do vrha, da bi dotaknuli nebo. Svaka prostorija je drugačija. U svakoj su druge osobe, kroz svaku prostoriju ti se mjenjaš. Nekih se rado sjećaš zbog sreće koju si doživio, nekih se sjećaš s tugom u srcu zbog nanešene boli a neke jednostavno zaboravljaš smatrajući da ništa važno u njima nije bilo. Ali postoji mala tajna. One su te najviše promijenile. Prostorije koje zaboravljaš, za koje smatraš da nisu utjecale na tebe, koje su po svemu bile obične. Možda baš u jednoj od tih, u skrivenom kutku stajala je a ti nisi primjetio, samo si prošao. Stajala je tvoja zvijezda, tvoj put, sve za čim tragaš. Zaokupljem potragom zaboravio si. Zaboravio si što tvoj život čini potpunim, zaboravio si ono za čime tragaš. I sada se kaješ, a povratka nema. Ali ne odustaj, vrh je daleko ispred tebe. Kreni dalje. Ne žali za propuštenim prilikama, biti će ih još. Samo pazi, nemoj činiti istu pogrešku. Obrati pažnju na sitnice,upoznaj ljude prije nego odu i zahvali životu što si se našao u svakoj od tih prostorija.
...Sve vas voli izgubljena aLLy...
Stižemo zadnji, kao i obično...kuća puna ljudi...nahrupili kroz prozor i gledaju tko ide...Ulazim iza prijateljica i tražim poznata lica...Prilazi mi prijatelj i upoznaje me s ostalima...Sjedamo na kauč pogleda uprtih u nas i uzimamo piće...Našla sam se u nepoznatom društvu i moram priznati bilo mi je neugodno jer su svi gledali u mene, i pitali se otkud se ona stvorila...Trebalo mi je dugo vremena da se prilagodim ali nakon dugog moljakanja prijateljice zaplesala sam. Ne bi još počela plesat da prijatelj koji je sve organizirao nije pustio par stranih mixeva nakon 2h sjedenja uz cajke...To je bio znak za mene...Glazba me nosila, tjerala da se krećem i nakon dvije pjesme dobila sam novi nadimak Plesačica...Prijateljica mi je bila malo ukočena i kasnije mi rekla da su svi promatrali moje korake...Sve mi je bilo čudno, nikad nisam toliku pažnju dobivala od nepoznatih ljudi i to od trenutka otkad sam ušla...
No eto stigla je ponoć...svi me ljube i grle...imamo i vatromet...sve je super...
Kad krenem plesati ne mogu stati, i uskoro sam sama plesala...ali to mi nije smetalo...Puštao je pjesme po mojoj želji i sve je bilo genijalno...ali sjaj je nestao. Kao i uvijek postoji par ljudi koji uvijek rade sranja i imaju sposobnost sve uništiti za par minuta...Neke osobe su temperamentne a i alkohol čini svoje. Bilo mi je žao prijatelja koji je sve organizirao, stvarno se potrudio, a oni nisu to znali cijeniti. Bio je utučen i nisam znala kako mu pomoći. Nakon dugih prepirki i smirivanja...sjeo je pokraj mene i naslonio se. Ponekad čovjeku treba samo zagrljaj da mu bude bolje. Neki su otišli, drugi ostali, sve se kretalo ali nije se vratila stara atmosfera. U mojoj glavi nešto čudno se dogodilo, nekakav klik...počela sam ga drugačije gledati a i on mene...više nisam samo prijateljica njegove sestre nego njegova prijateljica...A u budućnosti možda i nešto više...Ne mora sve biti savršeno da bi ti bilo lijepo.
Ljudi, želim vam svima sve što si i sami želite, a ponajprije puno ljubavi u 2008. godini.
